Starohrvatska crkva sv.Stjepana Prvomučenika u Gorici

 Sadašnja crkva sv. Stjepana Prvomučenika u Šamatorju u Gorici podignuta je na temeljima starohrvatske crkve sagrađene u IX. stoljeću a konačno srušene u prvoj polovici XVII. stoljeća. O toj  crkvi i starohrvatskom groblju oko nje, dat je kratak pregled na temelju rezultata arheoloških istraživanja koje je potkraj prošlog stoljeća proveo auktor ovoga priloga. O ranokršćanskoj crkvi iz V. stoljeća bit će riječi u idućem broju Godišnjaka.

            Malo je poznato da je crkva sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici jedna od najstarijih crkava u Hrvata uopće. Podignuta još u IX. stoljeću kada i velik broj starohrvatskih crkava, korištena je, uz manje popravke, sve do prve polovice XVII. stoljeća. Tada je konačno srušena i nikada više nije obnavljana. Tek je potkraj pedesetih godina XIX. stoljeća ondašnji župnik fra Petar Bakula na njenim temeljima sagradio potpuno novu crkvu koja je do gradnje najnovije bila župna a od tada grobljanska crkva.

            Pisani povijesni izvori o gradnji i postojanju ovog značajnog spomenika uglavnom šute kroz punih sedam stoljeća. Prve vijesti  o crkvi u Gorici javljaju se u spisima tek u prvoj polovici XVII. stoljeća kada je ona već u ruševnom stanju. Nakon toga spominje se još nekoliko puta uglavnom u biskupskim izvješćima Kongregaciji za raširenje vjere u Vatikanu. Ta su izvješća pisali i u Vatikan slali makarski biskupi i apostolski upravitelji Bosne.  Biskupska su izvješća bazirana više na pastoralnom stanju negoli na sakralnim objektima pa nam s te strane nisu od neke naročite pomoći. Za nas bi bilo dragocjeno da iz njih možemo saznati makar nešto o izgledu tih građevina ili njihovoj opremljenosti. Onako se moramo zadovoljiti za nas, doduše, dragocjenom konstatacijom da su u to vrijeme uopće postojale i mjestima na kojima su podizane. Saznanja o izgledu veličini i drugim pojedinostima ovih objekata zavisila su isključivo o arheološkoj metodologiji.

            Ulomak kamenog crkvenog namještaja koji je pripadao oltarnoj pregradi neke starije crkve ugradio je fra Petar Bakula u izvanjski plašt zida apside prilikom gradnje sadašnje grobljanske crkve sv. Stjepana. To je bio značajan detalj koji je ukazivao na postojanje jedne starohrvatske crkve na ovomu mjestu ili u njegovoj neposrednoj blizini. Unatoč tako značajnom i nedvojbenom pokazatelju, na  otkrivanje njenih arhitektonskih ostataka trebalo je čekati  gotovo stoljeće i pol. Razloge tako dugu čekanju valja tražiti u objektivnim razlozima koji su ležali u vladavini stranih, ovoj problematici nesklonih vlasti od turskih preko austrougarskih i dviju jugoslavenskih, ali i u našim osobnim slabostima. Budući su očekivani arheološki ostatci bili na crkvenom posjedu, nije bilo zapreka da uz nešto sredstava i dobre volje značajni povijesni spomenici već davno ugledaju svjetlo dana. Da se to kojom srećom dogodilo prije tridesetak godina, veliki bi se dio površine sjeveroistočno od crkve na kojoj su donedavno bili arheološki tragovi, sačuvao a ne bi bio trajno uništen izgradnjom recentnih grobnica. Razlog ovim konstatacijama nije da bi se netko prozvao zbog devastacije značajnog arheološkog nalazišta nego da nam se tako što ne ponovi i da se skrene pozornost na čuvanje kulturne baštine koja je temelj narodnog identiteta i opstojnosti  doslovce od VII. stoljeća pa sve do danas.  

            Zanimanje za arhitektonske ostatke crkve   sv. Stjepana, prvi je pokazao fra Petar Bakula u   vrijeme gradnje crkve na starim crkvenim   temeljima. U ono su se vrijeme, nakon nekoliko   stoljeća, ponovno mogle podizati crkvene   građevine samo na temeljima starih crkava,   zapravo tamo gdje su one već postojale a nikako   na mjestima gdje takvih tragova nije bilo. Stoga   je graditelj ponajprije morao rasčistiti ostatke   stare crkve i započeti s gradnjom nove. U toj  akciji priprema za gradnju u potpunosti su sklonjeni  temelji starohrvatske crkve, ali su   otkriveni još stariji ostatci ranokršćanske bazilike koju Bakula ni jednom riječju ne spominje. Što je sve tom prigodom nađeno, gradnji i atmosferi koja ju je pratila najbolje ilustrira Bakulin opis: … «Gorica (šumica) ima ruševina tvrđave. U starom groblju pokraj crkve bilo je više od dvije stotine velikaških nadgrobnih spomenika, od kojih je veliko kamenje gotovo sve ugrađeno u zid nove crkve koja je ondje sagrađena. Na sjevernoj strani od groblja, bio je nekada veliki grad. U njegovim ruševinama našao sam g. 1856. banju, popođenu kamenčićima razne boje, vješto obrađenim (mozaik). Također u sredini velikoga groblja u Gorici dugo su se čuvale ruševine crkve sv. Stjepana, koje su podržavale vrlo živu pobožnost prema svetom mjestu. I iz dalekih mjesta dolazili su ljudi da ispune svoje zavjete i ljubili razbacano sveto kamenje. Obilazili su ruševine naokolo na golim koljenima.

            Postojalo je, dakle, opće i živo štovanje mjesta, koje mu su napokon povoljne političke okolnosti dopustile da se počne g. 1856. s gradnjom nove crkve sv. Stjepana. Ja sam, koji sam tri godine bio na čelu gradnje, ne bih mogao izložiti s kakvim žarom je gorički puk pomogao da što prije vidi dovršenu crkvu.

            Kad se ne može ovdje iznijeti mnogo o tom radinom puku, reći ću bar ovo. Pri koncu godine 1858. crkva je bila dovršena, osim poda. Ali nemoguće je bilo dobiti kamene ploče osim iz Osoja u Posušju, dva i pol sata hoda po vrlo lošem i izrovanom putu. Što se učinilo? Svaka osoba morala je sebi priskrbiti ploču na kojoj će klečati. I uistinu je priskrbila. Veselo su nosili na ramenima i na leđima muški i ženske 140 pa i do 600 libra težine. Iz te činjenice zaključi što treba suditi o ostalom radu puka. Kad bi se na drugim mjestima našlo i pola goričke revnosti, sigurno ne bismo bili prisiljeni i sada misu govoriti pod drvećem. Međutim, stara crkva koju su više puta franjevci podizali bijaše malena, naime, 15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom. Nova crkva duga je 38, široka 18 lakata. Ima oltarsku kapelu, sada uglastu, pod apsidom. Ova crkva ima 10 prozora.

            …Nakon završetka crkve puk je sam, da se pobrine za crkvu i svoje pokojne, opasao o vlastitom trošku veliko kvadratno groblje zidom s malterom u opsegu 600 lakata».

            Razvidno je iz ovoga opisa da je oko ruševne crkve bilo srednjovjekovno groblje sa brojnim stećcima, nadgrobnim spomenicima XIV. i XV. stoljeća, koji su  prigodom gradnje nove crkve na mjestu stare, nažalost gotovo potpuno uništeni i upotrijebljeni za gradnju. Dakako da su grobovi ispod stećaka koji su se našli na smetnji graditeljima puno prostranije crkve, također uklonjeni. Nadalje, vidi se da su prilikom uređenja gradilišta i potrage za građevnim kamenom kojim neposredno okruženje u Gorici oskudijeva, otkriveni i drugi, vrlo značajni arheološki tragovi. Sjeverno od gradilišta buduće crkve spominju se ostatci čitavog grada za kojega pisac Šematizma ne govori iz kojeg bi vremena mogao biti, ali navodi dragocjeni podatak o nalasku polikromnog mozaika koji upućuje na rimsko razdoblje (II.-IV. stoljeća), što će potvrditi i mnogo kasnija arheološka istraživanja.

              Mada je Bakula ostavio dragocjen  podatak o izgledu i veličini starohrvatske crkvice («15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom»), bilo je potrebno više od stotinu godina da se pokušaju pronaći i znanstveno vrednovati njeni arhitektonski preostatci na koje je upozoravao i komad oltarne ograde uzidan u istočni zid apside. Dok su se čekali na povoljni uvjeti za početak istraživanja, izgradnja suvremenih grobnica sve se više približavala crkvi. Ta je izgradnja uništavala arheološke tragove pod zemljom da bi sedamdesetih godina prošlog stoljeća doprla do kritične točke. Tada sam pokušao preko Zavoda za zaštitu spomenike kulture BiH zaustaviti ili makar usporiti širenje groblja prema crkvi i osigurati barem nešto slobodna prostora za arheološko istraživanje. U međuvremenu sam istražio jednu ranokršćansku grobnicu na Grabarju i napravi jednu sondu sjeverno od crkve. To zaštitno istraživanje potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća dalo je izvanredne rezultate. Osim nalaza rimske i kasnoantičke arhitekture (II.-VI. stoljeće) za koje će se kasnije utvrditi da su dijelom pripadali ranokršćanskoj bazilici, pronašao sam desetak ulomaka arhitektonske kamene plastike koji potječu iz starohrvatske crkve. U međuvremenu je pronađeno još nešto kamenih ulomaka prigodom gradnje grobnica ili je bilo uzidano u okolne zidove. Dio tog materijala odnesen je u zbirku Franjevačkog samostana u Imotski a jedan ulomak pronađen kod novog župnog stana dospio je u Muzej na Humcu.

Nakon ovih početnih, ali značajnih rezultata bilo je očito da se ostatci starohrvatske crkve nalaze pod temeljima novoizgrađene zgrade. Time sam izgleda spasio prostor sjeverno od crkve za buduća istraživanja dok se na sjeverozapadnoj, južnoj i istočnoj strani groblje približilo gotovo do samih zidova. Uvjeti za sustavno arheološko istraživanje stekli su po svršetku Domovinskog rata. Tako je 1995. godine započelo istraživanje šireg prostora o čemu smo pisali u prethodnom prvom broju Godišnjaka.  Nakon višegodišnjeg naporna rada, konačno je otkriveno ono što je preostalo a to su desetci ulomaka oltarne ograde, doprozornika i dovratnika i drugih dijelova ranosrednjovjekovne predromaničke crkve, te neznatni dijelovi arhitekture.

Temeljem tih nalaza bilo je očito da je ta crkvica skromnih dimenzija, ali bogatih ukrasa podignuta negdje u drugoj polovici IX. stoljeća i da je bila aktivna kroz cijeli srednji vijek, preživjevši i turska osvajanja i stoljeće i pol turske okupacije. Konačno je srušena u prvoj polovici XVII. stoljeća. Kroz više od sedam stoljeća svoga postojanja ova je crkvica trpjela popravke i preinake što se može najbolje vidjeti po ostatcima ukrasne plastike. Po načinu izrade i izboru motiva  mogu se izdvojiti fragmenti najmanje dviju oltarnih ograda koje su u njoj stajale. Izradili su ih klesarski majstori velikog umijeća kakvi su radili u klesarskoj radionici koja je u  IX. i X. stoljeću djelovala u Kninu i Vrlici i njihovoj široj okolici.

Arhitektonski ostatci ove predromaničke crkve bili su relativno dobro sačuvani do polovice XIX. stoljeća. Tako je graditelj nove i prostranije crkve na istom mjestu, 1856. godine mogao  konstatirati njenu dužinu od 15 lakata (oko 9 metara) i oblu apsidu na kojoj je u ono vrijeme još stajala polukalota, kako on kaže svod. Ono što Bakula nije zapisao, ali se može zaključiti da su i zidovi lađe tada bili sačuvani barem do razine prozora. Prije početka gradnje, ostatci arhitekture su uklonjeni te je od svega ostao temeljni zid oble apside i gotovo neznatni ostatci  temelja na prijelazu iz prezbiterija u lađu crkve.

Rezultati provedenih sustavnih arheoloških istraživanja pokazali su da starohrvatska crkva sv. Stjepana nije bila i najstarija na ovomu mjestu.  Prije nje tu je stajala monumentalna ranokršćanska bazilika koja je podignuta na južnom kraju velikog rimskog naselja koje se prostiralo do podnožja brda Pit. (O njoj ćemo govoriti u jednom od slijedećih brojeva Godišnjaka). Ranokršćanska je crkva bila prostranija od obje kasnije podignute. Srušena je u vrije me velikih migracijskih kretanja na prijelazu iz kasnoantičkog u srednjovjekovno razdoblje, u kojemu su se i Hrvati doselili na današnje prostore. Uslijedilo je vrijeme stabilizacije u novom kraju, kristijanizacije i stvaranja državne zajednice. Dakako da je usmena predaja o ranokršćanskoj bazilici u Gorici još dugo tinjala u kolektivnom sjećanju doseljenika. Kad se stvorili uvjeti i javila potreba za gradnjom sakralnog prostora, kao i u nizu primjera na hrvatskom etničkom prostoru, sagrađena je nova crkva na temeljima stare kasnoantičke građevine. Tako se u Gorici održao kontinuitet sakralnosti mjesta od samih početaka kršćanstva na istočnoj jadranskoj obali.

Nova je crkva sagrađena na dijelovima prezbiterija i središnje lađe ranokršćanske bazilike, tako da su iskorišteni temelji, vjerojatno i dio oblog zida, središnje apside bazilike. Po arhitektonskom je rješenju bila jednostavna jednobrodna crkvica sa (polu)stožastim krovom nad prezbiterijem i dvoslivnim krovom nad lađom. Pokrov je, mada za to nemamo arheološke potvrde, kao i kod većine starohrvatskih crkava, bio od kamenih ploča. Ne treba, međutim, isključiti ni mogućnost da je za tu svrhu korišten i rimski pokrovni crijep kojega je tada još bilo u izobilju na porušenim kasnoantičkim građevinama a što u starohrvatskom graditeljstvu ne bi bio presedan. Arheološka istraživanja nisu dala odgovor na pitanje izgleda prozora, ali se može sa velikom vjerojatnošću pretpostaviti da su umjesto prozorskih okana bile kamene rešetke (tranzene - perforirane kamene ploče) što je također česta pojava u onovremenom graditeljstvu. Zahvaljujući mnogobrojnim ulomcima kamenog crkvenog namještaja nađenog prigodom arheoloških radova i sukcesivno prikupljenih, moguće je u dobroj mjeri rekonstruirati  izgled unutrašnjosti. Prezbiterij (oltarni prostor) od crkvene je lađe bio je odvojen raskošno ukrašenom kamenom oltarnom ogradom. Na njoj su u plitkom reljefu uklesane troprute pletenice raznolika prepleta, potom pauni, rakovice, ali i dugi motivi iz repertoara ukrasa mnogih starohrvatskih crkava. Osim ovoga važnog arhitektonskog dijela koji se rekonstruiran može vidjeti u stalnom postavu arheološke zbirke u starom župnom dvoru u Gorici, i dugi dijelovi arhitekture, također su bili proviđeni sličnim ukrasom u kamenu. To su  ambon i oltarni stol, ali i okviri prozora i vrata. Zidovi su, dakako, bili građeni kamenom rimskih građevina kojega nije manjkalo kako za ovu, veličinom skromnu građevinu tako i za nekoliko puta veću zgradu iz XIX. stoljeća. Moguće je, na osnovi ovoga i temeljem Bakulina zapisa, izraditi poprilično vjernu rekonstrukciju izvanjskog i nutarnjeg izgleda.

            Mada kratak prikaz ostataka starohrvatske crkve sv. Stjepana u Gorici koji obuhvaća kulturno-povijesne, sakralne, umjetničke i arhitektonske sastavnice bio bi nepotpun bez ambijentalne komponente o kojoj je moguće nešto kazati na osnovi provedenih istraživanja. Ta su istraživanja obavljena u unutrašnjosti sada aktivne crkve, ali i na okolnom za istraživanje slobodnu prostoru. Tom je prigodom otkriveno desetak cjelovitih i nekoliko razvaljenih starohrvatskih grobova sa uobičajenim nalazima nakita i opreme. Ovi grobovi nisu imali nikakve arhitekture nego su ukapani izravno u zemlju. Ova okolnost pridonijela je da su se oni lako uništavali kasnijim ukopima na istom mjestu, te ih je stoga preostao mali broj. Dakle, groblje oko crkve nastalo je vrlo rano, možda i prije same crkve što ne bi bilo ništa neočekivano za ovo vrijeme. Poznato je iz povijesnih dokumenata da se crkva suprotstavljala pokopavanju mrtvih kojekuda. Ponekad se i naređivalo da to mora biti uz crkvene građevine. S druge strane na ovomu je mjestu pokapanje obavljano još u rimsko i kasnoantičko doba o čemu svjedoče nalasci žara (urna) i ranokršćanskih grobnica u sklopu istovremene bazilike i izvan nje, pa je očekivan kontinuitet pokapanja mrtvih i u  kasnijim vremenima. Što više, groblje oko crkve se širilo i poslije ranog srednjeg vijeka da bi u kasnom srednjem vijeku, prije turskih osvajanja, oko crkve nastalo prostrano groblje. Poseban su mu izgled davali  stećci koji su se isticali monumentalnošću veličine i ukrasa a jedan je broj tih spomenika bio sa natpisima. Fragmenta tih natpisa, koji su redovito ispisani hrvatskim jezikom i ćiriličkim pismom tzv. bosančicom, pronalazio sam prilikom istraživačkih radova.

            Nakon što je od prve polovice XVII. stoljeća crkva postala ruševinom, narod se na mise okupljao oko ruševina, a groblje se proširilo do samih ostataka arhitekture. Tako sam, istražujući unutrašnjost sadašnje crkve, pored oltara pronalazio i starohrvatske grobove. Svećenički grob iz XIX. stoljeća pronašao sam ispred samog oltara koji je nastao dok su zidovi starohrvatske crkve još bili nauzgor. Jedan stećak i sada stoji iza ulaza u podu crkve. Turska okupacija potkraj XV. stoljeća nije sasvim prekinula pobožnosti vezane za ovo mjesto niti pokapanja mrtvih oko crkve. Što više, groblje se i dalje širilo što traje sve do danas.

            Na koncu možemo sa zadovoljstvom kazati da su najstariji ostatci crkve sv. Stjepana i svega onoga što joj je prethodilo konačno spašeni od potpunog uništenja, tako sačuvani za naraštaje koji će doći a na njima je da sačuvaju uspomenu na ovo drevno sakralno mjesto.