Gorica i njene kule
U toku svoje povijesti hrvatski narod je mnogo propatio. I ja sam njegova čestica. Od svojih roditelja i drugih čula sam ponešto o povijesti svoga kraja i njegovih stanovnika.
Međutim, prije nego što budem o tomu govorila, reći ću osnovne podatke o mjestu iz kojega potječem.
Rođena sam u Gorici. Naredni podaci su iz monografije Gorica. Ta monografija izdana je prigodom natjecanja (i emisije) Popinci – Gorica, 1980. godine. Citiram: „Gorica je jedno od manjih, ali i najljepše selo u općini Grude. Smještena je u najzapadnijem dijelu Hercegovine, ograničena sa zapada Republikom Hrvatskom, sa sjevera općinom Posušje, a ostale njene strane dodiruju susjedna sela grudske općine. Svojim položajem kao da je prirodi otela najljepši dio Imotsko-bekijskog polja. Zemljište na kojemu se nalazi Gorica blago je pognuto od sjevera prema jugu. Ukupna mu je površina 1207 hektara, a prosječna nadmorska visina 280 metara.
Često se spori o nadmorskoj visini nekog mjesta ili polja jer je to vrlo važno. Valja reći da je nadmorska visina jezera Krenica (a ta visina je stalna!) 249 metara. Podatak je uzet iz vojne karte: MOSTAR, FIRST EDITION SHEE III, Geographical Section, War Office 1943. Copied from a Yugoslavian Map dated 1934.
Pri lijepom položaju i izuzetnim prirodnim ljepotama Gorica je poznata u Hercegovini i dalje. Najkraća asfaltna cesta između Mostara i Splita prolazi kroz Goricu. Ostale prometnice Goricu povezuju s Bosnom, južnom Hercegovinom i drugim krajevima naše zemlje.
Mjesna zajednica Gorica, smještena na hercegovačko-dalmatinskoj granici, ima hercegovačko-dalmatinska obilježja koja se manifestiraju u načinu života, običajima i ponašanju stanovnika ovog sela. Arheološki nalazi s ovog lokaliteta pokazuju da su na ovom području prije dolaska Slavena živjeli Iliri, a kasnije Rimljani. Poviše sela nalazi se dominantna uzvisina sa starim naseljem – tvrđavom zvanom Pit, koja je sa strateško-obrambene pozicije u doba Rimljana i nakon dolaska Slavena odigrala važnu ulogu (Pit – lat. opidum = grad). Ovdje je u XII. stoljeću bio i centar župe Gorica, a prema zapisima popa Dukljanina zvala se Goramita (Gora i Imota). Selo je dobilo naziv po šumama (gorama) koje su od davnina prekrivale ovo područje. Izvori i bujna vegetacija zapeli su za oko turskim feudalcima koji su ovdje imali pet „kula” u kojima su provodili život sprovodeći zulum nad kmetovima. Otpori kmetova bili su česti. Neki osiljeni begovi i siledžije bili su pogubljeni. Legenda kaže kako je neki begov sin htio provesti noć s tek vjenčanom ženom svoga kmeta. Međutim, begov sin je ubijen, a ubojice su pobjegle. Od bjegunaca su postala naselja Bušića u Rakitnu, općina Posušje, i Donjim Vinjanima kod Imotskog.
U Gorici je bila turska carinarnica zvana „Đumrukana” u zgradi koja još postoji. U hercegovačkom ustanku 1875. godine ovdje su zapaljene neke turske kule. Među ustanicima bilo je ranjenih, jer su Turci bili zabarikadirani u jednoj kuli.”
Moj umetak u citat:
S tavana naše kule Turčin je džeferdarom ubio Crnogorca koji je stajao na jednom kamenu-živcu pedesetak metara od kule (kamen i sada postoji). Tom prilikom umirući Crnogorac je vikao: „Osveti me, brate Jovane!” Nekomu je dao svoje srebrne toke da ga na leđima prenese u Dalmaciju (udaljenost oko 400 metara).
„Za vrijeme austrougarske okupacije izgrađeni su neki važniji objekti: cesta Grude – Gorica – Imotski, zgrada današnje osnovne škole, urađeni i obzidani izvori pitke vode sa uređenim pojilima za stoku, te planirano i klasificirano zemljište. U doba Jugoslavije skoro se ništa nije gradilo.”
Navedeni citat je potpuno netaknut (bez obzira na greške!). Sada bih rekla o nekim stvarima koje sam čula od (svojih) starijih.
Najprije ćemo o đumrukani (naš narod je zove „đemrkana). Ta zgrada je i danas potpuno očuvana. Služila je kao staja (jedne obitelji Bušić). S njene južne strane je divno tisovo drvo (možda su ga Turci sadili radi izrade lukova, jer je to izvrsno drvo za pravljenje lukova). Sa sjeverne strane nad polukružno zasvođenim vratima je turski natpis na kamenoj ploči. Na njemu piše da je to državna carinarnica (podatak potječe od prof. dr. Branka Galića, bivšeg profesora Pedagoškog fakulteta u Osijeku.
U doba kada nije bilo današnje ceste Imotski – Gorica, jedini put je bio sjeverno od đumrukane (brdska putača na kojoj se teško mogu mimoići dva natovarena živinčeta). Otac mi je pričao kako je turski carinik, Anadolac, ukorio njegovu baku Anušu (Anu) što se ne sjeti toga da i njemu štogod „povidi” – jer granica je granica – vazda se švercalo i tako će i biti (a ona je pregonila i progonila ovce u Dalmaciju).
U Monografiji se navodi kako je u Gorici pet kula. Ima ih i više. Poći ćemo redom (od sjevera prema jugu).
Napomena: Interesantno je da su kule poredane skoro u istom pravcu: sjever – jug.
Najsjevernija kula je „Adžića kula”. Njen posljednji vlasnik bio je Mehmed Hadžić. Kula je pred nekoliko godina imala i krov na sebi (crijep, „ciglu”). U narodu se i sada priča kako je „Mehmed” poučio jednoga „Vlaha”, svoga komšiju. Naime, Mehmed je imao sina Valu, a otac njegova susjeda sina tzv. Kovu. Vale i Kovo bili su „jarani”. Kovo je stalno Mehmedu ogovarao Valu. Njemu to dotuži i jedanput održi Kovi lekciju: „Kovo, Kovo, kurvin sine! Volim Vali nego Kovi! Eto ti sad!”
Druga kula (južnije od Hadžića kule) je tzv. Ligutića kula. Njen nekadašnji vlasnik bio je nekakav Fazlija (u narodu: Fazlijina kula). Savršeno očuvana, s hrastovim gredama ugrađenim u zidove.
Treća kula je kula nekog Bećira (u narodu: Bećareva kula). Potpuno očuvana. I sada se u njoj stanuje.
Četvrta kula je tzv. Ćišijića kula (bivši vlasnik iz Mostara?). Potpuno očuvana. Do neke godine se u njoj stanovalo. Ima očuvanu „ćepinu” s odvodom na otvoreno polje (nije ni čudo odakle su potjecale epidemije – s Istoka, Bože!). Oko ove kule je zid visok nekoliko metara. I sada se vidi da je nadziđivan (jer se Turčin bojao da mu Vlasi iz sela, s višega, ne bi vidjeli hanumu). U zidu ima više puškarnica koje gledaju na put. Zid je ruševan.
Peta kula je naša kula. Pripadala je Alikalifićima iz Mostara. Prije dvadesetak godina neki Osman Alikalfić iz Mostara dolazio je (bez znanja moje rodbine!) vidjeti bivši posjed svojih predaka. (Vodič mu je bio Ante Bušić – Barišić, pravnik iz Gorice. U toj kuli stanovalo se do nedavno. Kula je, kako narod kaže, „na tri boja” – tj. ima prizemlje i dva kata. Nadograđivana je. Smatra se da je njen zapadni dio građen prije dolaska Turaka. Zidovi su joj veoma debeli i moćni. Imala je više puškarnica. I sada jedna od njih, na prvome katu, gleda na put. Ovoj kuli pripadala je i druga zgrada udaljena 30 metara. Bila je prizemna. Prilikom gradnje nove kuće potpuno je uklonjena. Narod ju je zvao Alikapuša. To je bila vojarna turskih graničara – askera.
Zapadno od Alikalfića kule bila su dva svinjca mojih predaka. U tursko doba to je bila vojna barutana.
Osim ovih pet kula postoje još dvije koje nisu navedene u Monografiji: tzv. Dunjakova kula (sada kuća Vence Bošnjaka; u njoj se i sada stanuje) i tzv. Topalovića kula (u Paradžicima). Priča se da su nekadašnji Topalovići podrijetlom negdje od Prologa. Njihovi preci prešli su na islam. Zna se i zašto im je bilo takvo prezime.(turc.: topal = „ševast”, šantav).
Još samo dva-tri podatka o Turcima. Kada su vidjeli (1878.) da je vrag odnio šalu, bježali su glavom bez obzira. Zemlju su rasprodavali budzašto. Tada su se pojedini imotski bogataši dočepali imanja u Gorici. Zemljište na kojemu je moja sadašnja kuća kupljeno je od dr. Mihovila Vukovića iz Imotskog (a njegov pokojni otac kupio ga je od Turaka).
Priča se da su prilikom seobe Turci toliko žurili da su zajahivali na zavezane konje! (Podatak dao Jure Bušić Matanov, umirovljenik).
Moji preci pričali su da su u vrijeme ustanka 1875. u Alikaflića kulu provalili crnogorski „ustaše” (narodni izraz: ustaša = ustanik, buntovnik, puntar). Džeferdarima su isprobijali bačve, poslužili se i pustili da vino (is)teče. Kulu su zapalili. I sada ima oko nje mnoštvo nagorenih kamenčića. Završit ću jednom narodnom izrekom (makar se radi i o mojoj dragoj Gorici): Triba zasvirat pa i za pas zadit.
Davorka Bušić