Dernek u Gorici iz romana Vjeke Vrčića
Kad dođeš u Imotsko polje, čini ti se da se Bog, stvarajući ga nasmiješio. Opružilo se kilometrima od istoka prema zapadu. Na sredini se stisnulo kao da je palo na koljena pred Imotskim, koji je od najdavnijih vremena središte života ovoga prostranoga kraja. Ne zna čovjek kad je ljepše: u proljeće, ljeti ili jesen. Svako doba ima svoj poseban čar. Jedino je zimi sve jednolično. Polje puno vode sliči golemu jezeru. Zapravo tada takvo i je. Stanovnici se služe lađama da mogu prijeći s jednoga kraja na drugi. Kad nahrupi snijeg, u ovome kraju je hladno. Da nije prirodnog otvora prema Neretvi, odakle prodire topliji morski zrak,ovaj kraj
bi po podneblju bio potpuno izjednačen s Bosnom. Gorica je ubavo selo. Krošnjate vrbe, visoki jablani, plodne oranice i travnati pašnjaci čine je draguljem Imotskog kraja. Na pitomome proplanku, podno Sveti-gore, smještena je crkva svetog Stipana. Udaljena je od Imotskoga samo sedam kilometara. Baš zbog neposredne blizine postala je bogomoljom i za malobrojne kršćane i u samome gradu. Turci ne dopuštaju nikakovu kršćansku svetinju u blizini njihovih središta. Fratri i kršćani nazivaju crkvu u Gorici »Sveti Stipan imotski«
Danas je pred crkvom u Gorici neobično živo. Skupilo se mnoštvo svijeta iz bliže i daljnje okolice.
Svetkovina je Svetoga Stipana. Vjernici ovog kraja slave ga dva puta godišnje: na božićni Stipanjdan i ljeti drugoga kolovoza. Lijep zimski ugođaj povukao i one koji se inače ne bi micali od kuće.
Mladi fra Marijan Lišnjić, gorički župnik, završio je misu po običaju. Pri ispovijedanju pomagao mu domorodac fra Gabro Vrljić. Nakon službe Božje zadržao se narod oko crkve kako to čini svake godine. Ljudi će popričati, žene se istugovati a mladost će kolo zaigrati i pjesmom začiniti božićno narodno veselje.
Ipak štogod nedostaje ovogodišnjemu raspoloženju. Ni razgovor nije vedar kao obično. Ljudi čestitaju jedni drugima. Čuju se božićni poljupci. U dušama vlada neka prikrivena tuga. Čudna mora tišti. Ljudi se drže one: zli biljezi mrke kabanice. Jedni odmah iza mise otiđoše kući. Bojali se Turaka. Dok se misa govorila, beg je iz svoje kule nekoliko puta pucao. Dosadašnjih godina on bi pristupio u dernek. Obukao bi se svečano. Javio bi se i rukovao sa svojim kmetovima. Sada ga nije bilo. I to njegovo pucanje bi znakom da nisu čisti posli.
Antuka Vrljić ukočio se pred crkvom i pogled upro iznad vrata. Miče usnama i slovka. Obukao se svečano. Na glavi mu veliki crveni peškir, preko ramena surka, prsluk je okičen skupocjenim tokama. Primakao mu se Pava Knezović.
I on je danas u misnom ruhu. Sve je na njemu kao na Antuki. Mjesto surke obukao lijep nov kuparan od crna sukna, optočen crvenom čojanom trakom.
- Sto to radiš, kumašine?! — prvi će Pave.
- Čitam što stari uklesaše i ostaviše na našoj crkvi
za spomen!
- »Godine Gospodnje 1613. sagradi pobožni narod
sa svojim župnikom fra Stipanom Kunićem.« — Eto,
moj kume, što uklesaše da bi svojim potomcima dali
primjer kako se treba žrtvovati za svoju vjeru i svoje
svetinje. - Dobro si mi pročitao. Toliko sam puta pokušavao
odgonetnuti što piše Č na toj ploči i nisam uspio. Slabo ti ja poznajem slova. Malo sam učio uza svoga komšiju
Matu. Poslušavao on fratra. Dobro ga naučio čitati i pisati.
- Kazivao mi je pokojni djed da je fratar bio iz
Vrdola. Mlad, radin misnik dosta je muke imao dok je
crkvu podigao. Uhvatio dobre veze s goričkim begom.
Taj bio dobar s kadijom. Narod se žrtvovao. Dobrim
darovima dobio je dopuštenje za gradnju. - Nisu, moj Pave, Turci uvijek jednaki! — dalje će
Antuka — Kad ih uhvati ratna nevolja, pobjesne kao
zvijeri. Onda nema milosrđa za bijednu kršćansku raju. - Kumašine dragi, ni nama se dobro ne sprema.
Dolaze glasovi sa svih strana da se sprema težak rat
između cara u Carigradu u principa u Mlecima. - I da prijete! I to sam čuo. Doznadoh ovih dana
da su se pokoji kršćani iz okolice Fojnice prijavili dobrovoljno u tursku vojsku. Sve iz straha da im kuće ne popale i obitelj ne unište. - A ja sam čuo, moj Antuka, da su mnogi pobjegli
u šume. Odlučili su radije poginuti od gladi i studeni
nego pomoći neprijatelja u njegovim pothvatima. - E, brate, što sve može strah učiniti! Tako se jedni
poturčiše da ne izgube malo prhle zemlje. Stravić koze
pase!
Još bi oni pričali da ih ne prekinu pjesma. Mlađarija uhvatila kolo. Na prostranoj ledini zajedno su mladići i djevojke. Napravili veliki krug, i lagano poskakuju. Točno, kako su naučili od svojih starih. U sredini Manda Grančićeva pjeva što je grlo nosi:
»Lipo ti je u mom kolu, Đel divojko, đel dušice, Đelama meni na ruku!«
Zvonkim momačkim glasom odgovara Iko Grančić: »Još je lipše oko kola, Đel divojko, đel dušice, Đelama, meni na ruku!«
Razvijala se pjesma svojim tijekom. Napokon je Iko uspio probiti obruč. Čitava je družina zaključila pjevajući urnebesno:
»Puklo je, puklo je, Srce na troje!«
Stariji su u laganu razgovoru pratili mladenačko veselje. Nije im se dalo ove godine da i sami potpomažu svojim pjevom stari narodni običaj. Upravo kad su ponovno uhvatilo kolo, i mlađarija počela iznova svojim veseljem, banu među svijet Bože Pleić. Sav je usplahiren. Ljudi ga čudno pogledaše.
— Braćo! — počeo je isprekidano — poginuše Đerekovi svatovi!
— Svatovi?! — začu se sa svih strana. Oko njega
se strkala čeljad. Prekinulo se kolo. Nasta stiska. Svatko
je željan čuti što se dogodilo.
—Braćo moja! — nastavio Bože - nesreća se dogodi
kakve odavna ne upamti ovaj kraj. Pozvao me Mate Đerek na pir svojoj jedinici Anici. Sve je bilo u redu. Sve, kako to Bog zapovijeda. Kad krenuše Posušaci prema Gracu, odakle je mladoženja, sačekaše kod Janjiševa klena Turci bega Borkovića. Pucalo se na obje strane. Strahota braćo moja!...
Uhvatio ga plač i nije mogao dalje. Prepao se svijet. Nitko ne progovara. Samo se ljudi pogledaju. Nestrpljivo čekaju kad će Bože dalje.
- I onda?! — javi se glas iz naroda.
- Što ću vam pričati, braćo moja! Nitko živ ne
ostade od naših.Petnaestero osoba junački poginu, braćo-
o-o-o... mo-o-o-ja! - nabraja Bože iza svega glasa.
Nasta kukanje, jadikovke. Od glasna ženskog plača odjekuje Polje. Može se čuti do Drinovaca.
Svršilo veselje, nestade derneka. U tuzi, žalosti i grčevitu plaču rastade se narod od crkve Svetoga Stipana. Gorički je beg sve promatrao sa svoga pendžera. Kad začu lelek i ciku, zatvori prozorčić i povuče se.