Gorica u Imoti kroz povijest
Povijest Gorice i njezine okoline možemo i najlakše ju je promatrati kroz život koju su nam ostavili oni koji su nastanjivali ove prostore. Tu povijest svjedoče arheološki nalazi koji su pronađeni na više lokacija u Gorici i njezinoj okolici, a potječu iz različitih vremenskih epoha, obilježeni od različitih naroda. Najveću uljudbu su dali kršćani, Hrvati katolici. Zbog toga je vrijedno spomena ovo što ćemo Vam predočiti u ovom malom radu o povijesti našeg malog mista, kojega zovemo Gorica. Ponajviše ćemo se osvrnuti na crkve Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici, koje sežu u ranokršćansko doba, u doba stare antike IV. do VI. stoljeće. Njihovi su temelji svjedoci o životu i vjeri i kulturi našega naroda u Gorici i okolini u to doba.
Zemljopisni i povijesni pregled Po svom je živopisnom krajoliku te po svojoj povijesnoj i kulturnoj vrijednosti Gorica i njezino šire područje bilo i ostalo mnogim stručnjacima topografije, arheologije i povijesti umjetnosti tajnovito mjesto koje još uvijek izaziva.
Smjestila se podno starog ilirskog, rimskog pa hrvatskog grada, brda Pita, koji je sa sjevera štiti od jaka leda zimi, i pruža se do ruba Imotsko - grudskog polja na jugu, preko kojeg je opet uz pomoć Zabiokovskih sela i svetog Jure na vrhu Biokova povezana s Jadranskim morem.
Priroda je ovdje oduvijek bila blagodatna. Stoga je i Gorica od najstarijih vremena bila prirodna kraška oaza najvećim europskim kulturama.
Arheološki nalazi kao živi svjedoci prošlosti prokazuju Goricu od kamenog doba, preko Ilira, grčkih utjecaja, rimske kulture i hrvatske patnje i pobjede.
Smještaj i ime
Gorica se nalazi u najzapadnijem dijelu Zapadne Hercegovine, tik uz granicu s Republikom Hrvatskom. Klima je ugodna, izuzev oko mjesec dana sparnog i prevrućeg ljeta. Područje je (bilo) bogato vinovom lozom, a u zadnje vrijeme zbog blizine granice nikli su mnogi trgovački prodajni centri, u kojima danas zarađuje preko polovine goričkog i sovićkog puka.
Mjesto je dobilo ime po svom prirodnom smještaju i izgledu. Naime, ne tako davno mjesto je obilovalo šumom i drugim raslinjem, a Goričani su na poseban način davali važnost i visoko cijenili vinograde a pogotovo njihove plodove. Polja u kojima se uzgajalo vinograde slavenski su narodi nazivali gorica. Po tome je i samo selo dobilo ime. Fra Petar Bakula, župnik župe Gorica od 1856. do 1859. godine, bio je vrsni poznavatelj povijesnih i inih prilika našega naroda. On u prošlom stoljeću piše o goričko-sovićkoj župi slijedeće: “I ja pamtim da su tu bile velike, debele šume. Sada zbog bezobzirne sječe i paljevine nema ni traga od šume. Da je s njom upravljano ekonomično, mogla je zadovoljavati polovinu naše Misije. Nije dakle čudnovato da Gorica trpi zbog nestašice drva.” O stanju sa šumom danas na ovom području uistinu ne treba trošiti riječi dovoljno je samo pogledati oko sebe. Stoga se trebamo svi zapitati, je li naš cilj graditi ili uništavati našu budućnost?!
Povijesni pregled
Od najstarijih su vremena samo mjesto i njegova šira okolica bili naseljeni. Povijesni nam izvori svjedoče zorno o brdu Pitu iznad Gorice, koje vuče svoje ime od latinske riječi oppidum, a znači tvrđavu, utvrdu, grad. Sam Pit bijaše okrilje mnogim narodima koji su tuda prolazili, a napose Ilirima, Rimljanima i današnjim njegovim žiteljima Hrvatima, koji su udarili kulturni pečat i usadili lijepe običaje ovome kraju. Pit nije zanimljiv samo arheolozima i drugim znanstvenicima, nego je po svom položaju i izgledu izazovan svakom čovjeku jer se uistinu doimlje kao mjesto na kojem je bio grad. Vrh mu završava oštricom pa je za zaključiti da je gore bila tvrđava, a uokolo se nalazio opkop i litice kako bi se lakše zaštitilo od neprijatelja. Naime, takav je izgled imala većina utvrda. Uzmimo za primjer imotsku tvrđavu – Topanu.
Nazočnost Ilira na ovim prostorima jasno pokazuje Ćiro Truhelka koji je kao mladi arheolog 1889. godine pronašao ilirski hram. U početku se mislilo da je to bio krematorij (spalionica ljudskih tijela), a kasnije se utvrdilo da se zapravo radi o ilirskom hramu. Sam je hram bio u funkciji od 7. do 1. stoljeća prije Krista. U njemu je pronađeno mnoštvo ukrasnih predmeta, raznog oruđa i nakita.
Gorica je bila također pod utjecajem grčke kulture. Naime, grčki trgovci, kad su osnovali neke gradove na Jadranskim otocima i uz obalu, počeli su trgovati sa zaleđem te su tako dospjeli i do Gorice. Prilog točnosti ove tvrdnje je pronađena helenistička (grčka) soba u kojoj su se nalazili razni ukrasni predmeti, a koji potječu iz grčkog kulturnog okružja.
Trebalo je proći gotovo stoljeće, a da se gotovo zaboravljena a toliko kulturna Gorica ponovno uključi u zanimanje stručnih ljudi. Godine je 1978. arheolog Tihomir Glavaš izveo sondažno iskopavanje u blizini stare crkve u Gorici i naišao na dijelove ostataka starohrvatske crkve iz 9. – 11. stoljeća. Tada je gosp. Glavaš pronašao ulomke starohrvatskog tropleta. No, Hrvatski narod ne bi bio hrvatskim kad bi mu dali da sebi i svijetu može pokazati svoju prošlost i kulturu. Političke i druge prilike nisu dopuštale da se Gorica nađe na listi spomenika kulture. Tek je 1980. godine cijelo područje oko stare crkve u Gorici stavljeno pod zaštitu države.
Sjeverno od mrtvačnice, na prostoru koje se u odnosu na Šamatorje naziva Grabarje, pod stručnim vodstvom prof. Tihomira Glavaša, arheologa, pronađeni su zidovi rimske građevine. U njoj je otkrivena čatrnja i mnoštvo predmeta koji ukazuju na to da je ta zgrada zapravo bila metalurško-kovačka radionica.
Iznad stare crkve, u dvorištu Jerke Bušića–Nikšića pronađen je prekrasan mozaik zasigurno iz neke bogate rimske građevine, od bogate obitelji. Također se uokolo po Gorici i po Sovićima našlo mnoštvo ulomaka kamenja iz rimskog vremena s prepoznatljivim rimskim natpisima.
U ovome se kontekstu treba svakako spomenuti najreprezentativnije djelo rimske nazočnosti na ovim prostorima, koje je pronađeno u Sovićima. To je sigurno nadgrobni spomenik djevojci Lupi, koja je umrla vrlo mlada. Njezni su roditelji u trajan spomen dali majstoru Maximusu isklesati divan spomenik. Maximus je onodobno uistinu spadao u visoko cijenjene kipare ovoga kraja. Spomenik se djevojci Lupi nalazi u Muzeju Hercegovine u Mostaru.
I ne može se pobrojati sve što je pronađeno, a tek što se još skriva ispod zemlje. Zato se ovdje ograničavamo na ono, za nas ovdje i sada, najznačajnije.
Godine 1995. goričko-sovićki je župnik fra Ante Marić, u sklopu uređenja mjesta za spomen – znak svim poginulim i nestalima u minulim ratovima ovoga stoljeća počeo uređivati i dio zemljišta iznad stare crkve kako bi se stvorio lijep i kulturan dio za park. Tu su bile goleme topole koje su ionako sablasno, kupinom obraslo Šamatorje činile još sablasnijim i strašnijim. Topole su odstranjene, a njihovo je korijenje na površinu izbacilo još neviđene kulturne ostatke različitih vremena.
Uza staru su crkvu sa sjeverne strane iskopani rimski zidovi i temelji ranokršćanske bazilike, te različiti kulturni slojevi od srednjeg vijeka do danas.
Ovdje možemo spomenuti, na temelju arheoloških i povijesnih izvora, da osim današnje stare crkve sv. Stjepana Prvomučenika iz 1856. godine, na istim temeljima u povijesti bijahu sagrađene barem još tri crkve:
- ranokršćanska bazilika 4. – 6. st.
- starohrvatska (župna) crkva 9. – 11. st. i
- više puta nadograđivana i obnavljana starohrvatska crkva (povijesni pregled).
Također ćemo se u ovom malom prilogu osvrnuti i na umjetnost interijera stare i nove crkve.
Ranokršćanska bazilika Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici
Nadnevka 22. ožujka 1995. Godine Gospodnje započelo je iskapanje na sjevernoj strani stare crkve, na prostoru koje se naziva Šamatorje. Riječ Šamatorje dolazi od grčke riječi somata oros koja je latinizirana riječju coemeterium, a znači groblje ili mjesto gdje počivaju tijela. U Gorici se također udomaćio naziv Šamatorje, s kojim se poistovjećuje upravo goričko–sovićko groblje. U ovom su prostoru pronađeni zidovi rimske građevine koja je, prema arheološkim nalazima i njihovoj stručnoj obradi, služila u stambeno – gospodarske svrhe. Ti se zidovi u nizu nastavljaju sve do grobljanskog zida, sagrađena 1934. godine, i dalje prema sjeveru. Mnoštvo grobova iz različitih vremenskih razdoblja (ranokršćanskih, starohrvatskih, te iz turskog i novijeg doba) svjedoči o vrlo staru i tradicijom obilježenu ukopničkom mjestu, Šamatorju. Stoga je vrijedno svake hvale ovdje kazati da se naši mrtvi danas ukapaju u jedno kulturno, puno poštovanja kršćansko groblje staro oko dva tisućljeća.
U svakom je slučaju najznačajnije i najzanimljivije u goričkih iskopina pronalazak ranokršćanske bazilike iz 4. – 6. stoljeća. Bazilika je pravokutna dvorana koja je stupovima podijeljena na više lađa, tako da je srednja lađa bila šira od ostalih jer je bila namijenjena narodu. Sporedne su pak lađe bile manje i služile su raznim liturgijskim i inim potrebama kršćanske zajednice. Ranokršćanska gorička bazilika je jedna u nizu takvih na ovom prostoru. Naime, na prostoru od Neretve do Cetine i od Čvrsnice i Vrana do Biokova postoji više desetaka što istraženih, što neistraženih ranokršćanskih kasnoantičkih bazilika, koje imaju nešto zajedničkoga. Salona (Solin) je bio ondašnji centar kršćanstva na ovom području, te je kao takav imao značajan utjecaj i na način gradnje crkava u nas. Sigurno je i Gorica padala pod taj utjecaj.
Ranokršćansku baziliku u Gorici možemo promatrati samo preko vanjskih zidova, njenih temeljnih obrisa jer cjelokupan prostor nije istražen. Tek sjeverni, istočni i južni dijelovi mogu nam predočiti tlocrtni izgled crkve. Naime, unutrašnjost bazilike, tzv. srednja lađa i oltarski prostor, koji se nalaze pod podom stare crkve, nisu još istraživani. razlog tome su trošni zidovi i ugroženost kompletne konstrukcije stare crkve koja bi jednim takvim zahvatom bila u temelju poljuljana, ako ne i urušena. Stoga se daljnje iskapanje unutar crkve nada njezinoj što skorijoj temeljitoj obnovi.
Prostorije goričke ranokršćanske bazilike nisu u svojoj biti različite od drugih već istraženih na ovim prostorima. Nu, ipak se osebujnost ove građevine može podičiti svojom gotovo u cijelosti sačuvanom piscinom (krstionicom ili krsnim zdencem).
Na sjevernoj strani sadašnje stare crkve iz 1856. godine pronađeni su vanjski i pregradni zidovi prostorija ranokršćanske bazilike koji nam zapravo govore o liturgiji krštenja u rano doba kršćanstva i njezinu stepenastom hodu od ulaznih vrata do oltarskog prostora bazilike.
Narteks je prvi prostor s kojim se susrećemo ulazeći na glavna vrata u baziliku. Riječ je grčko-latinskog podrijetla nartheks, a znači predvorje, trijem. Obično se u kršćanskoj terminologiji riječju narteks označuje prostor na ulazu u baziliku namijenjen katekumenima (odraslim pripravnicima na krštenje). tu su katekumeni učili prve korake kršćanstva te su tako bili pripremani za tada jedan od važnih sakaramenata, krštenje. U najstarije doba kršćanstva krštavalo se nakon vrlo kratke vjeropouke. Smatralo se da je od svega najvažnija vjera za stupiti u kršćansku zajednicu. S vremenom se povećao broj Kristovih sljedbenika, osobito onih koji su dolazili iz progonstva pa se zbog toga moralo ozbiljnije pristupiti i samoj pouci prije krštenja. Priprava na sakaramenat krštenja (katakumenat) trajala je oko tri godine, a bila je podijeljena na dva dijela na dalju (posrednu) i bližu (neposrednu) pripravu. Dalja priprava je započimala upravo u narteksu. Katekumen je tu najprije kazivao svoje ime biskupu, svećeniku ili đakonu. Time bi bio upisan na listu pripravnika na krštenje.
Posebna su pravila bila pri upisu u katekumenat. Naime, kandidati bi tu najstrožije bili podvrgnuti pitanjima o svom podrjetlu, staležu, službi… Hipolit Rimski, svojedobno vrsni poznavatelj liturgije i teologije, zahtijevao je da robovi samo s dopuštenjem svojih gospodara smiju pristupiti katekumenatu, a oženjeni su pak mogli niti na pouci uz uvijer da će do raja svog života ostati sa svojim supružnikom. Neki pozivi, npr. kazališni glumci te različita zanimanja, koja su na bilo koji način bila povezana s poganskim religijama i običajima, također nisu ispunjavala uvijet ulaska u instituciju katakumenata.
Isto tako je svaki od kandidata bio pitan o motivima svoje odluke na krštenje, jer je bilo ljudi koji su tu dolazili iz puke radoznalosti. Kako je već kazano, u to je doba (3., 4. st.) katakumenat u ovoj daljoj fazi trajao negdje oko tri godine. Učitelj je bio svećenik ili đakon, a od 3. st, su i laici pomalo preuzimali ulogu katehete. Pouke su se u ovom prvom dijelu odnosile uglavnom na asketski i liturgijski, te moralni život crkve i kršćana. Katekumeni su se mogli zvati kršćanima. Sudjelovali su u liturgiji službe riječi slušajući biblijska čitanja i propovijed. Nakon toga se kršćanska zajednica posebnim obrascima molitava za katekumene obraćala Bogu, dok je kateheta polagao na njih ruke. Potom su, prije prinosa darova, uz Božji blagoslov bili otpušteni. Katekumeni, naime, nisu smjeli, prema tadašnjim crkvenim zakonima, prisustovati euharistijskoj službi, jer nisu bili punopravni članovi crkve – nisu primili sakaramenat krštenja.
Prema potrebi zajednice narteks je mogao biti više ili manji. U goričkoj je bazilici očito kršćanska zajednica bila potrebna višeg predvorja, što svjedoče arheološke iskopine toga prostora. Imajući u vidu da su već u 4. st. imali velebnu baziliku dade se zaključiti da su kršćani Gorice, Sovića i šire bili jedna brojna i u svakom slučaju dobro organizirana kršćanska zajednica.
Bližem ili neposrednom razdoblju priprave na krštenje pripada drugi prostor u goričkoj ranokršćanskoj bazilici, a taj je katechumeneion – grčka riječ koja označava prostor za katekumene. Ponegdje se ovaj prostor naziva i čekaonica jer su u njoj neposredno pred primanje sakaramenta krštenja katekumeni čekali na taj svečani čin. Prostor je u samoj bazilici smješten drugi po redu polazeći od glavnog ulaza. Jasno se može uočiti, jer je omeđen zidovima koji ga dijela od narteksa i baptiserija. Prostor je bio vezan s glavnom lađom u crkvi jer su jedino tako katekumeni mogli sudjelovati u liturgiji službe riječi.
Kandidati, koji su stupali u neposrednu etapu priprave na sakrament krštenja, opet su trebali proći neke ispite. Uglavnom je vrijeme korizme bilo rezervirano fazi neposredne priprave. Korizma je i po svom sadržaju i po svojoj ozbiljnosti bila blagodatna upravo za bolju i savršeniju vjeropouku. Posebno su mjesto u neposrednoj pripravi na sakaramenat krštenja u doba ranokršćanske bazilike u Gorici zauzimali egzorcizmi. Egzorcizam je pojam koji u kršćanskom rječniku označuje istjerivanje sotone, zla iz čovjeka preko službene osobe snagom Duha Svetoga. Obred je bio vrlo kompliciran. Zlo ili sotona napastuje i bliza je svakom čovjeku i ni pred jednim ne posustaje. Čovjek se toga mora osloboditi, ali je nemoćan uspjeti svojim silama, nego ga spašava Bog preko Crkve. Temeljna zadaća uspjeha bio je post i molitva, posjet bolesnicima i vršenje dobrih djela. Vjeroučitelji su sve to strogo kontrolirali, tako da nije mogao svatko i u svako vrijeme postati kršćaninom.
Na Veliki je petak bilo posljednje svečano okupljanje katekumena. Egzorcizmi s posebnim molitvenim obrascima još su jedanput kazali koliko su prvi kršćani pridavali pažnje tim obredima. Još su mnogi znakoviti obredi pratili svečane čine one bogate stare liturgije obreda krštenja. I bazilika se u Gorici može ponositi isto tako bogatom tradicijom starih obreda, posebno liturgije krštenja.
Baptisterion ili baptisterium je grčko-latinska riječ koju prevodimo riječju krstionica ili pohrvaćujemo riječju baptisterij. Naime, to je kapelica ili prostor u kojem se nalazi piscina (zdenac za vodu) u kojoj se krštavalo. Najzanimljiviji prostor, rekli bismo, u svakoj kršćanskoj crkvi, a osobito kad je riječ o ranokršćanskoj bazilici. Radost arheologa nije u tome što on predstavlja ili točno zna gdje je skrita piscina, nego je radost u njezinu pronalasku, a radost je tim veća što je krsni zdenac ostao usprkos zubu vremena vrlo dobro očuvan. Takav je upravo slučaj s piscinom u goričkom baptisteriju. Ona se nalazi u sredini. U obliku je križa s po tri stepenice sa svake strane. Sve je puno simbola. Želja je prvih kršćana bila da se u obliku križa grade crkve, krstionice a osobito piscine. Znak je to da se kroz sakrament krštenja umire kao što je Isus na križu umro. Tri stepenice opet imaju posebno simbolično značenje Presvetog Trojstva jer krštenik biva kršten “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.
Krsni obredi u ranokršćansko doba
U Novom zavjetu nalazimo Isusov nalog za krštenje (usp. Mt 28,19). O tome nam još očitije svjedoči sami Isusov pristup krštenju u rijeci Jordanu (Mt 3, 13-17; Mk 1, 9-11).
Najbolju nam sliku u obredima krštenja u vrijeme prve crkve, uz Tertulijanovo djelo De baptismo (Krštenje) te stare spise Didache i sirijske Didaskalie, daje Hipolit Rimski u svojoj Traditio apostolica (Apostolska predaja). Na temelju ovih spisa može se približno rekonstruirati izgled obreda krštenja u ranom kršćanstvu.
Uskrsna je noć na poseban način u prvoj crkvi imala značajnu ulogu za obrede sakramenta krštenja. Puna simbolike i obreda nije se mogla odvojiti od ionako znakovitošću prebogate liturgije krštenja. Stoga su prožimajući se međusobno s puno tajnovitosti a opet tako opipljivi bljeskali svjetlom iako su se odvijali po noći. katekumeni su pred samo primanje sakramenata priznavali svoju vjeru u Trojedinoga Boga odgovarajući na tri pitanja: “Vjerujem” te su potom tri puta sotoni kazivali: “Ne”. Bili su to uistinu svečani obredi puni znakova, simbola i ljepote jer se nikome nije nigdje nije žurilo. jedina hitnja je bila biti kršten, postati kršćaninom, a i tu je trebalo i strpljivosti (3 godine) i ljubavi za ono što želiš. Zamislimo samo danas kako bismo reagirali da moramo prije krštenja tri godine ići na vjeronauk. Zamislimo samo kako bi nam ovo brzo potrošačko individualističko društvo zamjeralo za takav čin u životu. Naime uvijek nam se treba negdje žuriti, a jedino na smrt nećemo zakasniti.
Pred ulazom u baptisterij stajao je biskup ili pak svećenik komu je pomagao đakon. Tu se odvijao effata-obred. Slavio se vrlo svečano. Biskup ili svećenik je prstom nakvašenim uljem ili pljuvačkom doticao katekumenove nozdrve, usta i uši te pri tom izgovarao obredne riječi: “Effata” – Otvori se!” Otvori se (effata!) Božjoj riječi, da je možeš čuti i kazivati, i mirisu žrtve (tamjana) koja se sviđa Bogu. na prvi mah nam izgleda odurno čuti za pljuvačku u jednoj tako velikoj liturgiji sakramenta krštenja. Pljuvačka je zapravo staro obredno sredstvo, poznato mnogim drevnim religijama. Osobito se upotrebljavala u obredu egzorcizma. U grčko – rimskom religijskom okružju pljuvačka se smatrala jakim sredstvom u borbi protiv sotone. Opsjednuti su bili pomazivani pljuvačkom uz posebne molitve. U Židova su rabini pljuvačkom liječili bolesti očiju. Stara je kršćanska tradicija pak imala u sv. Pismu izvanredan primjer gdje Isus pljuvačkom liječi gluhonijema čovjeka (Mk 7, 31-27). Odatle se i prva crkva nadahnula.
Ulje je, za razliku od pljuvačke, pilo raširenije u upotrebi. Sve su ga strane svijeta koristile u različite svrhe. uza svu svoju višenamjensku upotrebu označavalo je i socijalni položaj čovjeka u društvu. Služilo je također i kao sredstvo za njegu tijela. Činilo je tijelo snažnijim i izdržljivijim, pa su ga upotrebljavali sportaši, osobito borci u ringu, hrvači jer ih je uljem namazano tijelo činilo neuhvatljivima svom protivniku.
U Starom je Zavjetu ulje imalo značenje Božjeg izabranja. Tako su kraljevi, proroci i svećenici bili pomazivani i time su se smatrali opunomoćenicima Božjim na zemlji. Novokrštenici su također bili pomazani uljem dvaput, prije i poslije krštenja. Pomazanje prije 3 krštenja je znak potpunog odreknuća od zloga. treba započeti apsolutno novi život s kristom. Poslije samog krsnog akta opet su bili pomazani uljem krizme, Duhom Svetim. Simbolično su tako označeni kristovi jer je i Isus bio Mesija – Pomazanik.
Obrede u baptisteriju, po tko zna koji put, nije zaobišlo odreknuće od zloga (abrenuntiatio). Ovaj je obred vrlo star, a najstarije doba se obavljao dok je krštenik silazio niza stepenice u krsni zdenac. Kasnije je zbog velikog broja kandidata za krštenje te da se naglasi njegovo simbolično značenje sam obred bio premješten na Veliki Petak, a počinjao bi točno u tri sata popodne kad je Isus na križu umro. Na nekim se mjestima obred slavio na Veliku Subotu poslije podne. Kod odreknuća je najvažnije da se kandidat odreče sotone. On je to činio okrenut prema zapadu. Zapad je u starim kulturama bio simbolom zla. Tako je za stare grke označavao smrt, podzemni svijet. Mitska priča kaže da su se vrata za Had (mjesto gdje su, prema grčkom vjerovanju, odlazile duše nakon smrti) nalazila na zapadu, gdje zalazi Sunce. Za stare je kršćane također zapad bio izvor zla, stoga se je i ovaj obred slavio tako da je katekumen bio licem okrenut k zapadu, jer tamo nestaje Sunca i otuda dolazi noć.
Nakon što se kandidat odrekao sotone, prisegnuo je Kristu. Obred je opet bio pun simbolike. Naime, katekumen bi se od zapada okrenuo licem prema istoku. S istoka dolazi svjetlo. Kršćani su u to doba vjerovali da će Gospodin u slavi doći s istoka, jer tamo izlazi Sunce (Mt 24, 27), jer je Isus svjetlo (Iv 8, 12). Stoga je zaokret od zapada prema istoku bio potvrda pripadnosti, ne više tami i zlu, već Kristu, izvoru svjetlosti.
Slijedeći korak ka krsnom zdencu pratilo je priznavanje vjere u Trojedinoga Boga. Vjerovanje je već u Novom Zavjetu bilo sastavni dio obreda krštenja (Dj 8, 37). krštenje se smatralo pečatom vjere. Katekumen je tri puta, na svom putu do krštenja, priznavao javno pred cijelom kršćanskom zajednicom svoju vjeru u Boga. Prvi put na kraju katehetske pouke kad mu se svečano dodijeljivao obrazac vjerovanja, zatim nakon obreda odreknuća od sotone vjerovanjem je potvrdio pristanak uz Boga, te treći put za vrijeme samog čina krštenja, dok je silazio u zdenac.
Nakon svih uvodnih veoma svečanih i simbolima obilježenih obreda pristupalo se samom činu krštenja. najprije su katekumeni skidali sa sebe odjeću, te bi stupali krsnom zdencu. Bila su dva načina krštavanja: polijevanjem i uranjanjem. U krsnom zdencu goričke bazilike oba su slučaja mogla proći. Budući smo svi, manje više, imali priliku prisustvovati krštavanju polijevanjem, ovdje ćemo zbog zanimljivosti ukratko predočiti način krštavanja uranjanjem u vodu. Običaj je vrlo star. Svoje korijene vuče iz Starog Zavjeta. Uranjanje i izranjanje iz vode ima znakovito značenje. voda je prapočetak svakog života. Voda ima osobine da pere, čisti i uništava. Prema takvom shvaćanju ona sapere s novokrštenika staru grješnu nečistoću i uništava svaki grijeh. Sve što je na bilo koji način na čovjeku grijehom zaprljano, iščezava u krsnom vrelu. Činom krštenja rađa se nevinost i čovjekova čistoća. Uranjanje u krsnu vodu novokrštenik umire, kao što je Isus na križu umro, i izranjanjem iz vode uskrsava, kao što je Isus treći dan uskrsnuo. I tako tri puta. Stoga je Sveto trodnevlje Uskrsa (Veliki Četvrtak, Veliki Petak i Velika Subota) vrlo simbolično davalo pečat obredima sakramenata krštenja. Krštenje uranjanjem danas postoji još u istočnim pravoslavnim crkvama. katolička crkva je pak zadržala obred krštenja polijevanjem.
Nakon samog čina krštenja novokrštenik je izlazio iz zdenca i bio pomazan uljem. To je zapravo bio sakrament svete krizme. Obred pomazanja nakon krštenja je vrlo star, seže do 2. st. Tada je široko bio u upotrebi jer se smatralo da ulje štiti od prehlade pa se u tu svrhu i upotrebljavalo. Pogotovo je bilo dobro došlo nakon što je novokrštenik tek izašao iz vode. Mazalo se po cijelom tijelu. Simbolika mu je bila da je kršćanin tim činom postao udom Kristovim (Pomazanikovim). pomazanje uljem krizme ulijevalo je snagu novokršteniku u životnoj borbi protiv zla i grijeha. Ovaj obred u liturgiji se krštenja zadržao do danas, a na poseban način je do danas ostao prisutnim kao sakrament sv. krizme u istočnim crkvama.
Nakon krizme novokrštenik je oblačio bijelu haljinu i tako obučen ulazio je u glavnu, srednju lađu gdje je bio sav kršćanski puk koji se došao moliti i diviti svemu što se događalo u tim obredima, a uistinu je bilo svečano, lijepo i pobožno.
Odjeća predstavlja onoga tko je nosi. To su dobro znali stari kršćani. Zato je i skidanje stare i oblačenje nove odjeće pratilo od samog početka i obred krštenja. Promjena odjeće u biblijskom svijetu je uvijek značila izmjenu načina života. Simbolika zamjene odjeće zorno nam kazuje o “starom čovjeku” koji nestaje sa starim odijelom i “novom čovjeku” koji se rađa oblačeći novu bijelu haljinu. Bijela boja opet je znak svečanosti, radosti. U Sv. Pismu je Božja odjeća “bijela kao snijeg” (Dn 7, 9). Cijela je pak Biblija puna bijele boje koja je uvijek povezana s lijepim, rajskim, Božanskim, čistim, besmrtnim, neraskidivim, … Tako je i u obredu sakramenta krštenja preuzela sve te biblijske znakovite odlike.
Nakon toga su novokrštenici mogli biti prisutni i na euharistijskoj službi po prvi put jer su sada bili punopravni članovi crkve. U toj sv. misi primali su prvu pričest te na kraju bili otpušteni uz svečani Božji blagoslov.
U ovom kratkom prikazu ranokršćanske bazilike u Gorici i obreda koji su se slavili u njenim sjevernim prostorijama, mogli smo se donekle upoznati sa liturgijskim obredima i običajima starih kršćana. I uistinu se možemo podičiti svim tim lijepim i raskošnim starim obredima, ali se u isto vrijeme moramo zapitati o današnjoj našoj situaciji, o našem vjerskom životu, čiji smo svi mi nositelji i kao takvi smo za nj odgovorni.
Na istočnoj strani stare crkve sv. Stjepana prvomučenika pronađene su dvije apside sa sjeverne i južne strane dok se ona centralna nalazi pod podom apside spomenute crkve. Također je u sklopu tih iskapanja pronađeno mnoštvo grobova različitog vremenskog razdoblja.
Na južnoj su strani pronađene dvije ranokršćanske grobnice od kojih je jedna istražena, a drugoj ulaz pokazuje smještaj pod podom unutar stare crkve. Pronađena grobnica je na svod sa dva postolja sa strane, izgrađena od rimskog crijepa, na koje su se stavljali mrtvaci i jednom kosturnicom u sredini koja je oslobađala prostor kako bi se i više tijela moglo ukopati. Grobnica je opljačkana te u njoj nije pronađeno nikakvih drugih pokretnih nalaza.
Ranokršćanska se bazilika u Gorici nada što skorijoj obnovi stare crkve iz 1856. god. kako bi se mogla iznutra početi iskapati i svima nama kazati da je unatoč svojoj starosti spremna dočekati 2 000. Kristov i 1 500 ili 1 600 svoj rođendan.
Starohrvatska župna crkva iz 9. – 11. stoljeća u Gorici
-Dukljaninova Gorimita-
Hrvatima Gorice i šireg područja najznačajnija su otkrića ulomaka starohrvatskog tropleta u arheološkim iskopinama uokolo stare crkve u Šamatorju. Također mnoštvo pronađenih starohrvatskih grobova i u grobovima raznovrsnih starohrvatskih oruđa i nakita svjedoči nam da je, od dolaska hrvata u svoju današnju domovinu i od njihova pokrštenja, Gorica bila i do danas ostala njihovim središtem. Ostatci starohrvatske kulturne baštine u Gorici veliki je prilog povijesti, povijesti umjetnosti i kulture našega naroda na ovim prostorima. Starohrvatski ulomak pluteja ili pilastra oltarne pregrade mogu biti i političkim argumentom za hrvate ovih predjela. stoga zaslužuju da se o njima s ponosom i prkosom priča.
U popisu starohrvatskih župa iz 10. st. spominje se župa I m o t a. vremena su bila takva da su sve tadašnje župe nicale oko utvrda ili u njima kako bi bile zaštićene od čestih barbarskih prepada. jedno od utvrda tadašnje Imotske župe bijaše upravo Gorica. Neki su povjesničari osporavali da je Gorica središte stare župe Imota, no danas su svi takvi povici, nakon arheološkog prebiranja tla oko stare crkve i pronalaska istinskog sloja srednjovjekovne starohrvatske religijske kulture, uistinu bili uzaludni.
Hrvatima je ovdje došlo kršćanstvo iz stare splitske nadbiskupije. Iako su Gorica, Sovići i susjedni krajevi imali kršćanske zajednice i prije dolaska Hrvata, nisu mogli opstati jer su Hrvati pristigli kao poganski narod i kao takvi su vjerovali u više bogova prisiljavajući kršćane da im se podvrgnu. Stoga je cijeli ovaj prostor bio velikom kršćanskom misijom.
Pop Dukljanin u svom djelu “Kronika Popa Dukljanina” spominje župu Goricu imenom GORIMITA (Gora i Imota). Ovo djelo je opat s otoka Mljeta Orbini preveo na talijanski jezik. U njemu je ime GORIMITA preveo imenom VELIKAGOR, što je izazvalo pomutnju među povjesničarima. Tako su neki smatrali da se u imenu GORIMITA krije samo župa Imota kojoj se ne zna sjedište. Drugi su pak tvrdili, uzimajući u obzir samo talijanski prijevod i ime VELIKAGOR, da se tu radi o staroj župi koja je imala sjedište u današnjim Veljacima (Velikagor – Veljaci). Treći su opet smatrali da i GORIMITA ili VELIKAGOR imaju svoje sjedište u GORICI (Gorimita) ili u VELIJOJ GORI (Velikagor) Velijača (Velija Gora) je također naziv za dio brda iznad Gorice!. U svakom slučaju su se nalivpera lomila oko točnog smještaja stare Dukljninove Gorimite. Na temelju dosadašnjih arheoloških iskopina nimalo nebismo trebali sumnjati u ispravnost tvrdnje da je Gorica bila sjedištem srednjovjekovne stare župe Imota. To potvrđuje u prvom redu rukom goričkog župnika fra Petra Bakule uzidani dio starohrvatskim tropletom urešene oltarnee pregrade u apsidu stare crkve iz 1856. god. Upravo je ovaj crkveni ukras bio povodom iskapanja i stručne obrade svakog komadića pronađenih ulomaka. Također je isto tako mnoštvo ulomaka pronađeno uokolo stare crkve po grobovima i drugim dijelovima groblja.
Ulomci pilastra oltarne prigrade te fragmenti pluteja i drugih ukrasa koje imamo u Gorici zaista nas vežu sa starohrvatskom kraljevskom školom u okolici Knina. Slični ili u potpunosti isti motivi na fragmentima pronađenim u starohrvatskoj crkvi sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici jasno nam kazuju tu povezanost. Arheolog prof. Tihomir Glavaš je obrađujući temu starohrvatske umjetnosti na prostorima BiH goričkim starohrvatskim ulomcima pronašao identične u Gornjim Koljanima kod Vrlike i prema tome istraživanju ih je datirao u 9. st.
Većina je starohrvatskih crkava bila površinom mala stoga se i temelji jedne takve crkve u Gorici nalaze pod podom unutar stare crkve iz 1856. god.
Usud starohrvatske crkve sv. Stjepana u vremenima turskog carstva
U 15. st. je cijelo područje stare Imote bilo izloženo čestim turskim prodorima. Godine je 1463. Pala Bosna te se tako čitavi prostor Hercegovine našao u vrlo teškom položaju. Turci su nadirali pa su i naši krajevi očekivali skori pad. No domišljati su Venecijanci 1465. god. zauzeli prostor stare Imote i uspjeli su ga sačuvati do 1493. god. kada je na žalost više bilo nemoguće izdržavati silne napade turskih osvajača. Imota je pala. Turci su proglasili nahiju Imotski kojoj je pripadala i Gorica. Cjelokupno se stanje pogoršalo na svim razinama. Vjerski se život unatoč svemu nije gasio, ali se morao strogo u tajnosti odvijati. Imotski su franjevci nastojali, koliko je god to bilo moguće, nastaviti tradiciju koja je uvijek, što je situacija bila teža, bila sve izražajnija, jer su ljudi jedini spas u tako teškim vremenima imali u vjeri koja ih je snažila. Imotsku su crkvu sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici Turci srušili, ali nisu uspjeli srušiti vjeru koja je sve opet sakupljala oko svetih ruševina. Nemamo čvrstih dokaza, ali prema pismenim izvorima iz 17. st. doznajemo da je u to doba (17. st.) crkva stajala na uzgor. Vjerojatno su je fratri svih tih krvavih stoljeća izgrađivali i održavali.
Na početku 17. st. crkva je u Gorici bila dosta trošna i djelomično urušena. Morala se renovirati, e da se skroz ne sruši. To pak nije bilo lako. Naime, trebalo je dobiti sva moguća dopuštenja koja su išla od mjesnih vlasti preko pokrajinskih pa sve do samoga sultana. Franjevac Stjepan Kunić, vjerojatno župnik ove župe, sve je učinio kako bi se crkva obnovila i urušeni dio iznova izgradio. Tako je on 1613. god., po tko zna koji put u ovakvoj situaciji, obnovio drevnu starohrvatsku crkvu u Gorici i dao uklesati nad ulaznim vratima godinu (1613).
Boljem vjerskom životu u to vrijeme pridonijelo je i imenovanje makarskog biskupa, čija je biskupija dugo vremena bila ispražnjena. Na prijedlog ugarsko-hrvatskog kralja Matije (1608 – 1619) Sveta je stolica makarskim biskupom na 15. lipnja 1615. god. imenovala franjevca Bartula Kačića. Biskupija je imala 18 župa. Njih 15 su pastorizirali franjevci iz samostana Makarske, Zaostroga, Živogošća i Imotskog, a tri su župe opsluživali svjetovni svećenici.
Samostanu u Imotskom su pripadale 4 župe među kojima je bila i Gorica. U svom izviješću god. 1626. Biskup Kačić spominje župe poimenično: Podbila, Sovići, Drinovci i Kamenmost. Ugledni hrvatski povjesničar fra Bazilije Pandžić smatra da biskup izrijekom ne navodi Goricu, a to je zato što je u to vrijeme župnik stanovao češće u Sovićima nego u Gorici. Važno je ovdje napomenuti da je onodobno jedina crkva za sve četiri župe imotskog samostana bila crkva svetoga Stjepana Prvomučenika u Gorici.
Godine je 1645. umro biskup Bartul Kačić, a istovremeno je izbio tzv. Kandijski rat (1645 – 1669) između Venecije i Turske za otok Kretu ili Kandiju, po čemu je i nazvan Kandijskim. Uspjeli su Venecijanci nagovoriti pokrajinu Makarsku da se sa svoja 23 sela odcijepi od turske i prizna njihovu vlast, što je ona i učinila. Za odmazdu su Turci srušili sva tri franjevačka samostana uz obalu (makarski, zaostroški i živogoški). Tomu zulumu nije mogla pobjeći ni gorička crkva sv. Stjepana Prvomučenika. Narupili su jedanput Turci u nju, obeščastili je, sve su slike sasjekli i crkvu zapalili. Teška su bila vremena, no ljudi su sve to strpljivo podnosili. Fra Marijan Lišnjić je bio novi makarski biskup (1664 – 1686) Rodom je vjerojatno iz Gorice ili Sovića ili pak Krstatica, a znade se točno da je kršten u crkvi Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici. U svom izvješću iz godine 1672. piše da je na mjestu crkve Sv. Stjepana Prvomučenika u Gorici našao ruševine. Biskup je Lišnjić puno pomagao svoju rodnu župu i crkvu u kojoj se krstio. Bečki rat je izbio (1683 – 1699). Biskup fra Marijan Lišnjić je umro 1686. godine. Za vrijeme rata fratri su s narodom iz Imotskog i okolice morali u Omiš, pa su se opet vraćali jer su bili svjesni da se jedino uskočkim metodama u to vrijeme morala sačuvati vjera. Fratri su i dalje nastojali, iz samostana u Imotskom, pod cijenu vlastita života okrutnošću nabijanja na kolac, pružiti svojim vjernicima duhovnu pomoć koja je u ovim teškim vremenima itekako bila potrebna.
Narod se mogao osloniti na svog fratra s kojim je dijelio i najradosnije i najteže trenutke života. A fratri nisu ostavljali narod ni u kojem pogledu. Bili su oslonac, kojemu je čovjek naših krajeva mogao i sa suzama i sa smijehom istresti svoju dušu. Fratar – narod, nije tek otrcana fraza, nego je to postala i do danas ostala u našim krajevima neraskidiva jedinka, međusobno prožeta, isprepletena sa svim teškoćama povijesti i vremena koji je nisu, uistinu nisu nimalo štedjeli.
Nakon Bečkog rata potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima koji je podijelio Makarsku biskupiju na dva dijela, turski i venecijanski. Iako su Venecijanci osvojili dobar dio Hercegovine, mir u Srijemskim Karlovcima je stanjio to područje.Ipak je Imota zauzimala dio današnje Hercegovine.
Pretpostavlja se da je crkva sv. Stjepana Prvomučenika iz ovih vremena zapravo starohrvatska crkva (9 – 11 st.) koja je više puta bila rušena i koju su fratri obnavljali i gradili.
Fra Stipan Vrljić i njegovo doba
Već smo vidjeli kako su Turci iz osvete 1647. god. opustošili crkvu u Gorici, jedinu nadu naroda ovoga kraja, i vidjeli smo da se narod nije predavao, nego je zajedno sa svojim vjernim pastirima, svojim fratrima skidao s kolca sve one koji su svoju vjeru i narodnost javno očitovali i pokapali su ih u Šamatorje kako bi im u njihovoj smrti omogućili onaj spokoj kojega za života nisu mogli imati.
Fra Stipan Vrljić, dični sin Sovića, rodio se 1677. god. u Svetoj Gori, Svetigori. Zasigurno je bio školovan čovjek jer nam je ostavio kroniku bez koje bismo tapkali u mraku tražeći koji podatak o životu i vremenu 18. st. slavne Imote koja je obuhvaćala veliki dio današnje Hercegovine. Fra Stipan, kao i ini fratri teških vremena turskog haračenja, vodio je svoj narod u vjerskom i političkom životu. Bio je župnik u Gorici od 1703. do 1713. god.
Vrlo je zanimljiv njegov “Popis darovatelja crkve sv. Stjepana” u Gorici. Spis se nalazi u franjevačkom samostanu u Imotskom, a napisan je bosančicom ili hrvatskom ćirilicom. Transliteraciju ovoga popisa uradio je prof. Tihomir Glavaš, arheolog, zahvaljujući fra Vjeki Vrčiću koji je o fra Stipanu Vrljiću i njegovu vremenu uistinu puno uradio. Na današnjem razumljivom hrvatskom jeziku pročitali bismo ga na slijedeći način:
“A. - D. 20. di Dece(mbri) 1708.
Neka se znade što ko uze Svetom i Slavnom Stipanu od Imote.
Ovi Misao (misal) uze Jakov Grančić, paramentu od svile strikanu, a postavljenu arnom (?). Uzeše svi sinovi pokojnoga Mije Vlašića, tumač uze Martin Varljić, otarnik uze Šimun Paračik (Paradžik); Kalež uzeše sviu skupa i patenu to jest Lukavčani, Sovićani – košulju naglavnik i pas uze Mati Bašić, ručnike dade 20. Stipan Varljić kapelan od ove carkve .S. Stipana, i u ovoj robi neimadu ilake (udijela) nikakove Goričani; koju robu nabavi svuh iz Mletaka naš kapelan, i kada je nestane nakon nas neka je naši sinovi ponove jer će im platiti Bpg Svemogući i .S. Stipan Mučenik.
(Fra Stephanus Warljich ad Imotta Parocus .S. Stephani Imotte)”
Vrijedan je za našu crkvu i uopće za opću kulturu imati jedan takav dokument koji svjedoči o živoj vjeri ljudi koji su sve priskrbili za crkvu u kojoj su se krstili i koja im je bila utjehom teških dana i stoljeća. Vođeni svojim fratrima s puno povjerenja, s puno vjere u Boga gradili su uvijek iznova svoje svetinje, svoje “utjehe žalosnih”. Fra Stipan je dobro poznavao svoj narod, a taj narod je radije umirao nego pogazio svoju vjeru i narodnost. Ostavio nam je fra Stipan u kronici i popis župa sa granicama i selima koji su ulazili u njihov sastav, a koje su imotski fratri opsluživali:
- GORICA od Vranića do Zečice Vode, do Plavila. Obuhvaćala je sela: Goricu, Vrbanj, Posušje, Grude, Gradac i Lukovac.
- DRINOVCI sa selima: Drinovci, Ružići, Tihaljina, Blaževići do Umljana.
- OPANCI sa selima: Opanci, Studenci i Svibić.
- PROLOŽAC sa selima: Proložac, Ričice, Lokvičići.
- PODBABLJE sa selima: Podbablje, Umljane (Runović), Zmijavci, Poljica i Krivodol.
- VINJANI sa selima: Vinjani, Vir i Zagorje.
U Vrljićevo doba osim crkve Sv. Stipana u Gorici živjele su još crkve Sv. Luke na Kamenmostu, Sv. Ante u Rastovači i Sv. Marije na Ričini.
Ni u 18. st. nije mirovalo ovo područje. Venecijanci su pokušavali dobiti što više prostora u Dalmatinskoj Zagori i današnjoj Hercegovini, a to su isto htjeli i Turci pa se opet ratovalo. Mletačko – turski rat (1714 - 1718) završio je tako da su Venecijanci istjerali Turke iz cijele Imote koja nije bila tek u granicama današnjeg Imotskog kraja, već je zauzimala velik dio sadašnje Hercegovine. To je bila uistinu ona srednjovjekovna, starohrvatska Imota sa svojim granicama. No nakon Požarevačkog mira, koji je sklopljen na sjednici održanoj 2. siječnja 1718. god., drevna župa Imota nije se više mogla nosati s osvajačima pa je u miru podijeljena na turski dio koji je nazvan Bekija (tur. bekky = ostatak) i na venecijanski (kršćanski). Podijeljena je tako da su s imotske tvrđave Topane ispalili topovsku kuglu i, onda do dometa kugle u prirodi, na karti zašestarili granice. Tako je mjesto i župa Gorica ostala u turskom dijelu, u ostatku ostataka (reliquiae reliquiarum) starohrvatske Imote. Nisu bili zadovoljni ljudi, nisu bili zadovoljni ni fratri, pogotovo ne fra Stipan Vrljić jer su mu rodna župa i Sv. Stipan Prvomučenik ostali u mučeničkoj zemlji. Nastojao im je pomoći koliko je mogao, ali nije mogao puno. Godina 1718. zauvijek će ostati tragedijom koju je obilježilo ispaljivanje topovske kugle kojom je presječena vena, ali je opet jedno srce Imote mletačke i Imote turske još jače, sa dva bila, udaralo i nije se dalo.
Crkva i župa Sv. Stjepana Prvomučenika nakon Požarevačkog mira
Na prijedlog zadarskog nadbiskupa Vicka Zmajevića, rimska kongregacija Propaganda je sve župe, koje su nakon Požarevca ostale u otomanskom carstvu, a prije toga su pripadale makarskoj biskupiji, dodijelila Bosanskom apostolskom vikarijatu. Bilo je to godine 1734. I župa je Gorica tako nakon toliko stoljeća postala dio Bosanskog vikarijata. To je vrijeme bilo iznimno teško. Goričani, Sovićani i puk okolnih sela bio je izvanredno osiromašio nakon Mletačko – turskog rata. Opet im je hrana bila crkva sv. Stjepana, ali je i ona bila dotrajala. Teško ju je bilo svakom oku gledati kako se ruši, a ne može se popraviti jer je materijalno stanje vjernika bilo bijedno. Na 14. rujna 1742. god. Goricu je pohodio bosanski apostolski vikar fra Pavo Dragićević. On je u crkvi slavio obrede i opazio da je crkva u vrlo lošem stanju, te da neće dugo stajati uzgorito.
Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović na mjestu mučeničke crkve sv. Stjepana Prvomučenika našao je ruševine. Ali je narod štovao sveto mjesto i nedjeljom i svetkovinama se sakupljao na svetu misu. 1798. god. apostolski vikar fra Grgo Ilić posjetio je Goricu i ruševine crkve te je tom prigodom naredio da se na svetom mjestu podigne oltar i da se na njemu slavi sveta misa. Narod je sva ova stoljeća podnio uvijek živeći u nadi da će biti bolje, što je i postalo stvarnošću u stoljeću koje je dolazilo.
19. stoljeće i stara crkva svetog Stjepana iz 1856. godine
Ovo stoljeće je kršćanima u turskom carstvu nosilo bolje prilike. Bilo je malo lakše nego minulih godina. Lakše se moglo doći do dopuštenja za gradnju crkve koja još nije smjela nalikovati crkvi, nije smjela imati zvonika, a pogotovo se križ nije smio isticati. Ipak, mogle su se graditi kuće – crkve. Nisu se ljudi morali više na “vedrom podnebesju” smrzavati. Budile su se stare uspomene iz priča o staroj crkvi, o svetinji nad svetinjama za sve žitelje stare Imote, o sv. Stjepanu Prvomučeniku, zaštitniku Imote. Sazrelo je vrijeme da se opet sagradi crkva, na temeljima na koje su preci ugradili svoje živote, na koje se slijevao znoj i krv naroda četiri puna stoljeća turskog jarma.
Godine 1831. proglašena je Gorica samostalnom kapelanijom, odvojivši se od posuške župe, a 1859. god. vraćena joj je čast i vlast župe koju je posjedovala od starohrvatskih kraljeva i sačuvala kroz tursko carstvo. Pod svojom jurisdikcijom imala je sela Soviće, Grude i Dubravu. Sv. Stjepan u Gorici i njegova crkva opet su počeli slobodno disati zajedno sa svojim narodom.
Fra Petar Bakula i crkva sv. Stjepana iz 1856. Godine
Narod naših krajeva kroz svoju povijest je navikao da drugi o njegovoj sudbi odlučuju. I uistinu se ne bi nekada znao snaći ako bi bilo drugačije. No, u takvim trenutcima rađali su se vođe koji su znali na svoja leđa natovariti i nositi sve to bez poklicanja. Jedna od odluka o našem životu i radu donesena je i na Pariškom kongresu na kojem smo po prvi puta u turskom carstvu kao kršćanski hrvatski narod nakon tolikih stoljeća mogli za svoje vjerske potrebe graditi crkve. U takvim prilikama za goričkog župnika dolazi fra Petar Bakula 1856. god. On je bio vođa naroda, domišljat, diplomatski čovjek, ali bez dlake na jeziku kad je u pitanju vjernički puk Hercegovine. U svom je župničkom mandatu u Gorici od 1856. do 1859. god. bio vrlo aktivan. Znao je da se Pariški kongres neće ponoviti. Treba ga iskoristiti jer tko zna što je budućnost ovih krajeva još naslućivala. Sam je bio začetnikom i izvoditeljem gradnje današnje stare crkve sv. Stjepana u Gorici. Crkva je sagrađena opet na temeljima svih starijih crkava. Nad ulaznim vratima dao je Bakula isklesati u kamenoj ploči godinu 1856. i time je označio starost danas najstarije crkve u Zapadnoj Hercegovini koja je još u funkciji, a služi kao grobljanska crkva. O crkvi i svojoj župi fra Petar piše: “Pod imenom mjesne kapelanije odijeljena je od matice Posušje g. 1831. Od tada ima i matice. Malo zemljište za ovu župsku kuću dala je katolička obitelj Krnjić. Kuću, slamom pokrivenu, suhozidinu, sagradio je o. Stjepan Karlović iz Kreševa. Spomenutu kuću, koja se rušila, sadašnji župnik je napustio i nastanio se kod crkve u maloj kući bratovštine te čeka mogućnost da mu se napravi pristojan stan.
Gorica ima vrlo blagu klimu. Nalazi se na prisojnom kraju velikog polja koje se prostire od Prološca do Barana, 6 sati hoda dugo, a široko sat i pol. Ovo veliko polje je vrlo plodno radi prirodne masnoće tla i radi zimskih poplava. Bilo bi još plodnije kad bi se iz Vrljike (ili Radave) dovela voda kojom bi se ljeti natapalo. Polje ima dva jezera: Prološko jezero i Krenicu. Ima jednu rijeku Vrljiku, mnogo vrela razbacanih na sve strane. Sve ovo čini Goričko polje vrlo lijepim.
Župa Gorica ima četiri sela: Jedno na zapadu istoimeno, na istoku Soviće i Grude te na jugu Dubravu. Gorica, Sovići i Grude se prostiru na sjevernom kraju polja ispod neprekidnog brda Strane. Dubrava je u sredini polja….
…Gorica graniči na istoku s Grudama koje pripadaju Ružićima, na jugu s Ružićima i Runovićima, na zapadu s Medvidovićima, i na sjeveru s Posušjem.
Gorica (šumica) ima ruševina tvrđave. U starom groblju pokraj crkve bilo je više od dvije stotine velikaških nadgrobnih spomenika, kojih je veliko kamenje gotovo sve ugrađeno u zid nove crkve koja je ondje sagrađena. Na sjevernoj strani od groblja, bio je nekada veliki grad. U njegovim ruševinama našao sam g. 1856. banju, popođenu kamenčićima razne boje , vješto obrađenim (mozaik). Također u sredini velikoga groblja u Gorici dugo su se čuvale ruševine crkve sv. Stjepana, koje su podržavale vrlo živu pobožnost prema svetom mjestu. I iz dalekih mjesta dolazili su ljudi da ispune svoje zavjete i ljubili razbacano sveto kamenje. Obilazili su ruševine naokolo na golim koljenima.
Postojalo je, dakle, opće i živo štovanje mjesta, kojemu su napokon povoljne političke okolnosti dopustile da se počne g. 1856. s gradnjom nove crkve sv. Stjepana. Ja sam, koji sam tri godine bio na čelu gradnje, ne bih mogao izložiti s kakvim žarom je gorički puk pomagao da što prije vidi dovršenu crkvu.
Kad se ne može ovdje iznijeti mnogo o tom radinomu puku, reći ću bar ovo. Pri koncu godine 1858. crkva je bila dovršena osim poda. Ali nemoguće je bilo dobiti kamene ploče osim iz Osoja u Posušju, dva i pol sata hoda po vrlo lošem i izrovanom putu. Što se učinilo? Svaka osoba morala je sebi priskrbiti ploču na kojoj će klečati. I uistinu je priskrbila. Veselo su nosili na ramenima i na leđima muški i ženske 140 pa i do 600 libra težine. Iz te činjenice zaključi što treba suditi o ostalom radu puka. Kad bi se na drugim mjestima našlo i pola goričke revnosti, sigurno ne bismo bili prisiljeni i sada misu govoriti pod drvećem. Međutim, stara crkva koju su više puta franjevci podizali bijaše malena, naime, 15 lakata duljine, s okruglom kapelicom velikoga oltara koja je bila utvrđena svodom. Nova crkva duga je 38, široka 18 lakata. Ima oltarsku kapelu, sada uglastu, pod apsidom. Ova crkva ima 10 prozora.
Jedino veliki oltar je dovršen. Ima veliki kip sv. Stjepana. Još dva za oltare označena mjesta čekaju i sada da se dovrše. Ovoj crkvi g. 1866. (na moju molbu) slavni gospodin Ivan Franković iz Rijeke velikodušno posla veličanstvene slike Put križa, lijepo u Veneciji izrađene. Na čast crkve i za pokriće troškova popravka nastojao sam također, da se osnuje bratovština koja će imati svoja pravila, zastavu i kape. Sama pak bratovština vlastitim novcem i trudom napravi tada kuću bratovštine blizu crkve.
Ako pitaš, kakvim je sredstvima napravljena tako prostrana crkva, među vrlo siromašnim goričkim narodom, evo ti odgovora: austrijski car, Franjo Josip, na ponizne molbe graditelja velikodušno je darovao1500 forinta. Ostalu poveću svotu dali su nam mnogi pojedini dobročinitelji. Tako i za zvono koje je nabavio 1850. o. Petar Kordić.
Nakon završetka crkve puk je sam, da se pobrine za crkvu i svoje pokojne, opasao o vlastitom trošku veliko kvadratno groblje zidom s malterom u opsegu 600 lakata.
Uzalud ćeš na drugom mjestu tražiti slično groblje po položaju, ljepoti i smještaju. Blizu groblja s juga su glasoviti izvori Stuble.
Sovići su na Krstini imali malu tvrđavu i na više mjesta plemićkih nadgrobnih spomenika. Pod Vlašićima kod zdenca na jug bila je nekada tvornica opeke. U Bobanovoj Dragi postoje ruševine više velikih zgrada. Poznati su izvori i Sovićke Stuble.
Ova župa od Gorice do Gruda (Ceri) duga je tri i pol sata, a široka od Sovića do Dubrave jedan sat. Ima tri katolička groblja ograđena i sa kapelicama, osim Gorice. Nema pravoslavnih u ovoj župi. Turske obitelji su dvije.”
Smatramo da ovakvom lijepom opisu Gorice i Sovića, Gruda i Dubrave i crkve u kojoj su pod okriljem Sv. Stjepana čuvani i očuvani župljani i u ovom vremenu koje opisuje fra Petar Bakula, ne treba komentara. Nadometnut ćemo ipak samo još današnje stanje stare crkve i ukratko opisati njezin interijer.
Potrebno je istaknuti da je stara crkva u Gorici nakon potresa 1923. god. tek jedanput temeljito popravljena. Još je bilo potresa nakon kojih je njezino stanje u temelju poljuljano. Još postoji natpis kojim je jedan od prethodnih župnika napisao na prilazu koru u staroj crkvi: Pristup zabranjen zbog trošnosti kora. Danas postoji kompletan plan obnove i rekonstrukcije stare crkve kojim se njezin prvobitni plan u potpunosti poštuje i ono što je u prvotnom planu zacrtano, a nije zbog nemogućnosti tadašnjih prilika bilo ostvarivo, bit će učinjeno sada. Njezina obnova bi trebala započeti slijedeće 1999. god.
Unutrašnjost stare crkve krase : na ulazu s lijeve strane krstionica s kipom sv. Ivana Krstitelja koja je reprezentativan ures ove crkve. Oltarski prostor je opisao fra Petar Bakula, pa ga ovdje nećemo detaljizirati. Vrijedne su spomena svakako slike fra Mirka Ćosića koje se nalaze ispred oltara u nišama s lijeve i desne strane. Lijeva slika pokazuje biblijski motiv Milosrdnog oca, a desna priča o Isusu, Prijatelju malenih. Obje slike trebaju temeljitu obnovu kao i cjelokupna unutrašnjost crkve. Ostalo nam je za spomenuti sveto staro zvono crkve sv. Stjepana koje je čuvalo narodno blago od tuča, a zvonilo je i u najtežim trenutcima turske vlasti pozivajući puk na molitvu i zajedništvo. I danas se njime odzvanjaju najradosniji dani slaveći uočnicu i blagdan Sv. Stjepana i oni najtužniji kad njegovim brecanjem ispraćamo svoje mrtve na posljednje počivalište.
Pozvani smo svi pomoći da se naša sveta crkva više ne sruši. Nego budimo bez imalo milosti prema sebi, snažni i s puno poštovanja i vjere obećajmo joj obnovu da nam sv. Stjepan zasja ranokršćanstvom, starohrvatstvom i patnjom i pobjedom svih naših pradjedova koji su ga velikim siromaštvom, ali s puno ljubavi i cijene u najokrutnijim vremenima oblještavali najzlatnijim – svojom krvlju.
Nova crkva sv. Stjepana u Gorici
Crkva je sagrađena između 1968. i 1970. godine. Pored sve svoje modernosti ona je klasični dijagonalni prostor, u obliku trobrodne bazilike. Promatrajući njezinu unutrašnjost s liturgijskog stanovišta možemo kazati da je zaista stvoren molitveni prostor u kojem se u svoj poniznosti pred Bogom svaki vjernik može osjetiti pozvanim na molitvu. Centralna lađa je šira i odvojena je stubovima od sporednih lađa koje u polukružnom obliku djeluju kao sklopljene ruke i time još više podržavaju srednju lađu.
Oltarski prostor je u odnosu na drugi uzdignut četerima stepenicama tako da je vidljiv svima u crkvi. Na zidu u blagoj polulučnoj apsidi godine je 1993. Anđelko Mikulić, akademski slikar izradio oltarnu sliku u maniri mozaika tehnikom acrylic. Dimenzije slike su 8,95 x 7,20 m. Ova tehnika slikanja je otporna na vlagu, a podnosi i veliku temperaturnu razliku od –15 do +95 stupnjeva Celsiusa.
Slika nosi naslov KamenovanjeSvetogStjepanaipatnjahrvatskognaroda. Vizija slikara je jasna. On ne vidi Dualizam, borbu dobra i zla, nego u trenutku kad četiri apokaliptične osobe podižu kamenje da ga bace na sv. Stjepana same postaju ukočeni kameni stubovi smrti. U ovu središnju temu spada i Savlovo obraćeničko rušenje s konja pred Damaskom: Savle, Savle, zašto me progoniš?! Taj je središnji dio slike predočen u frontalnoj perspektivi, a isprepleten je serpentinom na kojoj pati i strada Hrvatski narod kroza svoju tešku, mučeničku povijest. Tu je borba s Turcima koja je obilježila najveće i najteže razdoblje povijesti naših prostranstava. Ivan Meštrović je u zadatak dobio isklesati spomen-znak povijesti Hrvata i u kamenu je ubilježio svoju Majku, šutljivi i samoprijegorni simbol povijesti. Bleiburg, križni put, Domovinski rat sa svim svojim strahotama pričaju nam bolnu, a u isto vrijeme i slavnu priču u likovima fratara naše župe pobijenih od komunista nakon 2. svjetskog rata – fra Križan Galić, fra Melhior Prlić. Nisu zaboravljene ni civilne žrtve koje uosobljuju vitez Rafael-Ranko Boban, Cvitan Galić, te od udbe ubijeni Bruno Bušić. A. B. Šimić i Stanislav Šimić dio su naše kulturne povijesti, da ne bismo koracali maleni ispod zvijezda. I pjevalo se kad se umiralo – Gangaši su znak prkosa i nepokorenosti puka, a kolona koja putuje i završava u nebu nalikuje vukovarskom egzodusu i tolikim kolonama kojima su Hrvati koracali svojom poviješću. Lijevo u gornjem kutu slike predstavljen je stari hrvatski običaj svatova na konjima, a u desnom gornjem kutu su sakralni objekti naše župe s oračem koji radeći ne gubi nadu u život u ovoj škrtoj zemlji.
Oltar je rad istog umjetnika. Iz bračkog sivca uzdižu se vapijuće ruke (43 na broj) i preko križa koji dominira na slici povezuju se s Božjim rukama koje primaju svu patnju i vapaje. Ambon je predočen kroz stigmatiziranu ruku sv. Franje Asiškog, a tabernakul kroz probodenu Kristovu ruku koja poziva ljude na sv. pričest. Tako su ukomponirani i ambon i tabernakul da nam zajedno pružaju franjevački grb. Vrata tabernakula svojim vječnim svjetlom osvjetljuju vitraj koji prikazuje Isusa na Posljednjoj večeri.
U nišama s lijeve i desne strane na južnom dijelu crkve uz ulazna vrata akademski slikar Drago Bušić – Šarić napravio je u mozaiku sv. Nikolu Tavelića (1340-1391) prvog hrvatskog sveca i sv. Stjepana Prvomučenika. Mozaik je izrađen od sitnih granitnih kamenčića.
Sv. Stjepan je predstavljen klečeći s rukama uzdignutim prema nebu. U crvenoj je haljini, koja simbolizira mučeništvo. Njegovo lice je ozareno sjajem otvorenih nebesa. Mučitelji se tek vide jer ih nebesko potiskuje u drugi plan.
Sv. Nikola je predočen u plamenu s križem u desnoj ruci, simbolom mučeništva, a u lijevoj ruci drži Sveto Pismo, simbol njegove propovijedničke i svjedočke uloge. Okoliš i nebo su tipični hercegovačkom krajoliku.
Tehnika, kojom je umjetnik radio, mozaik, izabrana je sračunato, jer se nova crkva nalazi podno ilirskog i rimskog grada, brda Pita te starohrvatske gradine koji u svom municipiju do danas čuvaju mnogo ulomaka rimskih mozaika.
U crkvi se nalaze i tri kipa: sv. Stjepana, Blažene Djevice Marije i sv. Ante. Prva dva su osobito vrijedni, a na poseban nači onaj Blažene Djevice Marije. Oba su drvena i izrađeni su u Tirolu, u Austriji. Inače su sva tri kipa iz stare crkve prenešena u novu.
Cilj je ovoga kratkog prikaza bio pokazati svim Goričanima, našim župljanima I široj javnosti kontinuitet crkava Svetog Stjepana Prvomučenika u Gorici od ranokršćanskoga vremena
(5-6. st.) preko starohrvatske Gorimite (9-11. st.) te kroz dugo i teško tursko doba pa sve do dandanas. Najnoviji su arheološki nalazi u Gorici bili poticaj ovome radu stoga nastojmo da se svi bolje upoznamo sa svojim starinama jer će nam sadašnjost pa i budućnost biti, nadamo se, razumljivija.
Prof. mr. sc. Mario Bušić